„Muhjiddin je okean znanja koji nema obala!“
Muhammed Ibn Arebi se rodio, u tada islamskoj provinciji Andaluziji, u mjestu Murciji (Španija), u ponadjeljak 17. ramazana 560 /28. jula 1165. godine. Otac mu je bio sufija, slavna i poštovana ličnost. Već u ranom djetinjstvu bio je poznat i priznat, a učen je od dvije žene evlije, Jasmine od Moršena i Fatime od Kordobe kaddesallahu sirrehu. U osmoj godini života, Ibn Arebi i njegova porodica su se preselili u Sevilju, gdje je proširivao svoja znanja sa Ebu Muhammedom i Ibn Beškuvalom, dvojicom najvećih teologa i muhadisa tog vremena. Od njegove devetnaeste godine, prijatelj njegovog oca, poznati filozof i mistik Ibn Rušd (poznatiji na zapadu kao Averroes7, izrazi želju da ga upozna. U mnogome pokrenut intezivnom snagom i moći, koju je osjetio razmjenjujući samo nekoliko riječi sa mladićem, učitelj popriča sa njegovim ocem, o riječima koje je
čuo od Ibn Arebija.
On se zahvali Allahu dželle šanuhu, što je bio u mogućnosti da upozna nekog, koji je ušao u duhovni nauk, ostavljen kao što je i on bio8. On reče:
„To je slučaj čiju sam mogućnost tvrdio bez susretanja bilo koga; iskusiti, dostići i proživiti takav stepen. Slava Allahu dželle šanuhu što sam sudionik vremena u kojem postoji majstor takvog iskustva, jednog od onih koji otvara brave Njegovih vrata. Slava Allahu dželle šanuhu koji me je nagradio sa takvim poklonom, gledanja jednog od takvih.“
Od tada su počele kolati glasine o onome što je Allah dželle šanuhu otkrio mladom čovjeku na njegovom duhovnom putu, što je i privuklo pažnju Ibn Rušda. Znamo da je Ibn Arebi svoja prva iskustva u halvatu (duhovnom penjanju) ka Allahu dželle šanuhu, što je i tema ove knjige, imao još prije svoje dvadesete godine. Međutim, on nije pisao ovu knjigu u sljedećih dvadeset godina.
U 1201. godini, kada je imao 36 godina Ibn Arebi je otputovao u Mekku, kako bi obavio hadždž. Tom prilikom je molio Allaha dželle šanuhu da mu otkrije sve ono, što se dešava u materijalnim i duhovnim svjetovima. Allah dželle šanuhu mu primi dovu i ispuni želju, te mu otvori i otkri Svijet tajni. U vezi tog događaja Ibn Arebi je kasnije komentarisao:
„Ja znam ime i genealogiju9 svakog kutba koji će doći do Sudnjeg Dana. Ali kako obznaniti ono što je zapisano? To bi svakako, bila destrukcija10. Iz sažaljenja i milosti ja sam odlučio da krijem to znanje.“
Nakon hadždža, Ibn Arebi je putovao u Egipat, Irak i Šam11. Zaustavio se je u Konji (Turska), gdje je upoznao Sadruddina Konjevija (671/1272 ili 673/1273-1274)12, mladog sufijskog učenjaka, čiju je majku i oženio13. Mladi Sadruddin, postao je jedan od njegovih najbližih učenika, koga je on obogatio sa velikim materijalnim i duhovnim znanjem. "Putovanje ka Gospodaru moći" i autorov rad u Konji, tri godine nakon obavljenog hadždža, najvjerovatnije je originalno upućen (adresiran) na ovog mladića, evliju.
U godini 1223. Ibn Arebi se je vratio u Šam, gdje se je susreo sa mnogim poznatim i nepoznatim učiteljima sufizma (šejhovima). Tu je proveo i ostatak svog života. Vjeruje se da je preselio na Ahiret 638/ 16.novembra 1240. godine.
Ibn Arebi je spominjao, da je tri puta sreo Hazreti Hidra, skrivenog vodića sufija14. Njihov prvi susret je opisao na sljedeći način:
„... To se je desilo na početku mog učenja i obrazovanja. Moj Šejh Ebu Hasan iznosio je i otkrivao određeno znanje nekome. Cijelog tog dana nisam se slagao u vezi tih stvari. Najzad sam ga napustio i dok sam se vraćao kući sreo sam jednu divnu i prekrasnu osobu, koja mi nazva selam i reče: „Stvari koje ti je rekao tvoj Šejh su u redu. Prihvati ih.
“ Ja sam se trčeći vratio mome Šejhu i ispričao mu šta se desilo. On mi je rekao da je molio (Allaha dželle šanuhu), da mi dođe Hazreti Hidr, kako bi mi potvrdio njegovo učenje. Nakon što sam to čuo, zauvijek sam odlučio da se nikada više ne suprostavljam.“
O njihovom drugom susretu, on je pričao:
„Nalazio sam se u luci Tunis, na palubi jednog broda. Jedne noći nisam mogao spavati pa sam šetao palubom. Gledao sam predivan pun mjesec, kad iznenada spazih visokog čovjeka, sa bijelom bradom, kako ide prema meni, koračajući po površini vode uz samu ivicu broda. Bio sam zapanjen. On dođe pravo pred mene i stavi svoje desno stopalo na lijevo u znak pozdrava. Tad vidjeh da mu stopala nisu mokra. Nazva mi selam, reče mi nekoliko riječi i krenu prema gradu Menares, koji se je nalazio na susjednom brdu. Svaki korak (od milje puta koliko je prešao), je izazivao moju začuđenost. Iz daleka, ja sam mogao čuti njegov prelijepi glas, kako čini zikir.
Sutradan sam otišao u grad gdje sam sreo Šejha, koji me je upitao, kako je protekao moj sinošnji susret sa Hazreti Hidrom i o čemu smo razgovarali.
Ibn Arebijev treći susret sa Hazreti Hidrom, prema jednoj predaji, desio se je u jednoj maloj džamiji na obali Atlantika u Španiji, dok je obavljao podnevni salat (namaz). U svom društvu imao je nekoga, koji je negirao postojanje čuda. U džamiji se je nalazilo i nekoliko drugih putnika.
Iznenada, između njih, ugleda onu istu osobu, koju je ranije vidio u Tunisu. Visoki čovjek sa bijelom bradom uze slamnatu hasuru iz mihraba i zajedno sa njom se podiže četrnaest fita15 u zrak, gdje obavi svoj namaz. Nešto kasnije, vrati se Ibn Arebiju, kako bi mu rekao, da je to učinio demonstrativno, kao dokaz skeptiku, iz njegovog društva, koji je negirao postojanje čuda.
Nakon što je Muhjiddin Ibn Arebi duhovno nadrastao svog Šejha Ebu Hasana El-Urjanija,
uputio mu je pismo sljedećeg sadržaja:
„... Okreni se meni sa svojim srcem i pitaj me što imaš, pa ću se ja okrenuti tebi sa svojim
srcem i odgovoriti ti!“
Poslije nekog vremena, on primi pismo od svog Šejha, u kome bi napisano:
„Sanjao sam sve evlije sakupljene u krug sa dva čovjeka u centru. Jedan od te dvojice bio je Ebu Hasan Ibn Siban, dok lice drugog čovjeka nisam uspio vidjeti. Tada sam čuo glas, kako govori, da je drugi čovjek iz Andaluzije, te da će jedan od njih dvojice biti kutb našeg vremena. Istovremeno je učena sura iz Kur'ana i tad se obadvojica prostriješe po tlu. Glas se je ponovo čuo:
„Ko prvi podigne svoju glavu biće kutb“. Andaluzijac prvi podiže svoju glavu. Tada sam pitao onaj glas bez slova ili riječi. Glas mi je odgovarao pušući u mom pravcu. Taj dah je pružio odgovore na sva moja pitanja. Ja i sve evlije iz kruga padosmo u džezbu16, zajedno sa tim dahom. Pogledao sam u lice Andaluzijca koji se je nalazio u centru kruga. To si bio ti, o Muhjiddine Ibn Arebi.“
Forum 
