Rasprava o vilājatu i evlijama

(Poglavlje iz knjige: Kešful-mahdžub / Raskrivanje velova, Autor: Alija ibn Osman El-Hudžviri, Izdavač: PRESS ORIENT International, Sarajevo, 1999. god.)

Trebaš znati da počela i temelji Tesavvufa i spoznaje Allaha počivaju na svetaštvu, u čemu su suglasni svi Sufi Šejhovi, premda su upotrebljavali različit govor. Ono što čini osobenim Hakima Tirmiziju počiva u činjenici da je uspostavio ovaj termin u Tesavvufu.


Etimološki velājat znači `moć određivanja' (tesarruf), a vilājat znači 'posjedovanje zapovijedi' (imārat). Velājat također znači 'gospodarenje/gospodstvo' (rubūbijjat).

Allah je rekao:
“A tada ima gospodstvo/prijateljstvo/pomoć/zaštita (velājat ) samo od Allaha Istinitog...” (Kur’an, El-Kehf: 44)
Ovo je rečeno nakon što su se nevjernici Njemu obratili i zatražili Njegovu milost, odričući se svojih idola. Vilājat također znači i 'ljubav' (muhabbet), a Velijj može biti u obliku fa'il sa značenjem maf'ūl, kao što Allah kaže: “... a On prijateljuje (jete­vella) sa dobrima!” (Kur’an, El-A’raf: 196) Naime, Allah ne prepušta Svoje robove njihovim vlastitim djelovanjima i svojstvima, već ih drži pod svo­jom zaštitom. Velijj može biti i u obliku fa'il sa nešto snažnijim značenjem, jer čovjek pazi da sluša Allaha, neprestalno ispunjava­jući obaveze koje mu je On propisao. Tako je Velijj u aktivnom značenju 'onaj ko želi' (murid), dok u pasivnom značenju Velijj označava 'onoga koji je objekat Božanske želje' (murād). Sva ova značenja, ukazivala ona na odnos Allaha prema čovjeku ili čovjeka prema Allahu, su dozvoljena, jer Allah je zaštitnik Svojih Prijatelja, budući da je On obećao Svoju zaštitu Poslanikovim Ashabima, a navjestio da nevjernici neće imati zaštitnika (mevlā). “... nevjernici nemaju zaštitnika (mevla)!” (Kur’an, Muhammed: 11) Štaviše, Allah može Svoje Prijatelje odlikovati na poseban način Svojim prijateljstvom, budući da je On rekao: “... koje On voli i koji Njega vole...” (Kur’an, El-Maide: 54) Takvi nisu naklonjeni ljudima, On je njihov Prijatelj (Velijj), a oni su Njegovi Prijatelji (Evlije). Allah može nekome podariti 'prijateljstvo' (vilājat ), kako bi mu omogućio da istraje u pobožnosti prema Njemu, te da ga ono čuva od grijeha, kao i da mu `prijateljstvo' omogući da 'oslobađa i obavezuje', i da mu se usliše molitve i njegove težnje postanu valjane. Allahov Poslanik, mir i blagoslov Allahov s njim, je rekao: »Ima mnogo pojedinaca s kosom uprljanom prašinom i odjevenih u dva iznošena komada odjeće, na koje se ljudi nikada ne obaziru. Ali kad bi oni zamolili Allaha (za nešto), On bi im uslišao njihovu dovu!« Dobro je poznato kako se jedanput, za vrijeme vladavine Halife Omera ibn Hattaba, Nil povukao i više nije tekao svojim ustaljenim tokom. U pagansko doba ljudi su uobičavali jednom godišnje baciti u rijeku nakićenu djevicu kako bi Nil ponovo tekao. Tom prilikom Omer je napisao na komadu papira: »O, rijeko, ako si stala po svojoj vlastitoj volji tad krivo činiš, a ako si stala po Allahovoj zapovijedi ja ti naređujem da tečeš!« Kada je ovaj papir bačen u Nil, on je nastavio uobičajeno teći.


Moja namjera u ovoj raspravi o svetaštvu i njegovoj istinitosti je da ti ukažem, da se naziv Svetac/(Allahov) Prijatelj (Velijj), zapra­vo upotrebljava za one kod kojih su doista prisutna (hāl) naprijed spomenuta svojstva, a ne samo prividno (kāl). Neki Sufi Šejhovi su svojevremeno napisali knjige i knjige o ovoj temi, ali su one vre­menom nestale. Sada ću ti ja predočiti ono što je rekao duhovni Voditelj i rodonačelnik ovoga učenja, kojeg ja izuzetno cijenim, kako bi, ne samo ti već i oni ljubitelji Tesavvufa koji budu imali sreću da pročitaju ovu knjigu, bili pravilno podučeni.
Moraš znati da se riječ Velijj/a upotrebljava među običnim pukom, ali ona se može naći i u Kur'anu i u Poslanikovim Hadi­sima. Tako Allah Veličanstveni kaže: “Nema straha za Allahove Pri­jatelje (Evlijā), oni ni za čim neće tugovati.” (Kur’an, Junus: 62) Kao i slijedeće: “Allah je Prijatelj (Velijj) onih koji vjeruju...” (Kur’an, El-Bekare:257) A Allahov Poslanik, mir i blagoslov Allahov s njim, je rekao: »Među Allahovim robovima ima takvih koje Poslanici/Vjerovjesnici smatraju sretnim!« Kada je bio pitan ko su ti robovi da bi ih oni zavolili, on je odgovorio: »To su oni koji vole jedni druge radi Allaha, a ne zbog imetka ili traženja neke koristi. Njihova lica su svijetla i oni sjede na prijestolju od svjetla. Oni se ne boje kada su drugi ljudi preplašeni, niti se žaloste kada su drugi ljudi ožalošćeni.« Zatim je proučio ajet: “Nema straha za Allahove Prijatelje, oni ni za čim neće tugovati.” (Kur’an, Junus: 62) Osim toga Allahov Poslanik je prenio kako je Allah rekao: »Onaj ko povrijedi jednog Prijatelja/Sveca (Velijju) neka očekuje rat od Mene!«


Gore navedeno pokazuje da Allah ima Svoje Prijatelje (Evlije), koje je On posebno odlikovao Svojim prijateljstvom i koje je On izabrao da budu upravitelji Njegovog Kraljevstva. On ih je učinio takvim da bi bili u mogućnosti objelodaniti Njegova djelovanja. Počastio ih je raznim `čudesima/počastima' (kerāmāt), očistio ih od raznovrsnih manjkavosti, oslobodio ih podložnosti njihovom nefsu i strasti, tako da su sve njihove misli okrenute ka Njemu, i oni su bliski samo sa Njim. Takvih Prijatelja je bilo u prošlim stoljećima, ima ih i danas, a bit će ih sve do Dana ponovnog Proživljenja, obzirom da je Allah uzdigao (muslimansku) Zajednicu iznad ostalih i da je obećao da će sačuvati Vjeru Muhammedovu. Uobičajeni i razumski dokazi ovog učenja mogu se naći kod vjerskih učenjaka (ulemā), dok se oni vidljivi dokazi mogu naći među Evlijama i Allahovim izabranicima. Protivnici ovakvog učenja su Mu'tezilije i Hašvijje. Mu'tezilije poriču da bilo koji musliman može biti posebno privilegiran u odnosu na druge muslimane. No, ako jedan Velijja/Svetac ne može biti posebno privilegiran, tad niti jedan Vjerovjesnik ne može biti posebno privilegiran, što predstavlja nevjerstvo. Ovi drugi dopuštaju da neko može biti posebno privilegiran, ali tvrde da takve osobe više ne postoje, te da su one davno živjele. I ovo također predstavlja nevjerstvo, tako da su obje skupine na istom u ovom pitanju.








......slijedi

Allah je, dakle, prouzrokovao `vjerovjesnički dokaz' (burhāni nebevī) koji opstoji do današnjeg dana i učinio je Evlije sredstvom Svog očitovanja, kako bi znamenja Istine i dokazi Muhammedove vjerodostojnosti mogli biti jasno spoznati. Allah je učinio Evlije vladarima kozmosa, koji su u cijelosti podložni Njegovom djelova­nju, a uz to su prestali slijediti svoje osjetilne sklonosti. Milošću njihove pojave kiša pada s neba, čistoćom njihovih života biljke rastu iz zemlje i njihovim duhovnim utjecajima muslimani pobje­đuju nevjernike. Ima ih četiri hiljade skrivenih i oni ne znaju jedni za druge. Oni nisu svjesni odličnosti svog stanja i sakriveni su i od samih sebe i od ljudskog roda. Mnogi Poslanikovi Hadisi i kaziva­nja Evlija idu u prilog ovim tvrdnjama. Ja sam također imao istinitu potvrdu po ovom pitanju. No, onih, koji imaju moć da `oslobađaju i obavezuju' i koji su službenici Božanskog Dvora, ima tri stotine i oni se zovu Ehjāri, zatim slijede četrdeseterica koji se zovu Ebdāli, zatim sedmerica koji se zovu Ebrāri, zatim četverica koji se zovu Evtādi, zatim trojica koji se zovu Nukebāi, i na kraju preostaje jedan Velijj koji se zove Kutb ili Gavs. Ove Evlije znaju jedan za drugog i oni ne mogu djelovati osim po uzajamnom odobrenju.


Svjetina može prigovoriti ovakvom poretku Evlija, kao i tome da svi oni znaju jedan za drugog da su Velijje, što po njima podra­zumijeva njihovu sigurnost što se tiče njihove sudbine na Onom Svijetu. Ali, ja odgovaram da je to besmisleno, te da saznanje da neko pripada svetaštvu ne podrazumijeva istodobno i takovrsnu sigurnost glede Budućeg Svijeta. Vjernik može spoznati stupanj svog vjerovanja, a da opet ne bude siguran, pa zašto to isto ne bi vrijedilo i za one koji su spoznali svoju svetost. Moguće je, pak, da Allah, u stanju njegove duhovne ispravnosti u čuvanju od nepo­sluha, posebno potakne Velijju da spozna svoju sudbinu na Drugom Svijetu. No, Sufi Šejhovi se ne slažu u ovom pitanju iz razloga kojeg sam već objasnio. One Evlije kojih ima četiri hiljade, dakle oni koji su skriveni i sebi i drugima, ne prihvataju da Velijja može znati da je on svetac, dok su ove druge Evlije suprotnog mišljenja. Svako od mišljenja je poduprto od strane mnogih pravnika i skolas­tičara. Ebu Ishak Isfara'ini i neke starije osobe drže da nekom Velijji ne može biti poznato da je on svetac, dok Ebu Bekr ibn Faruk i drugi iz ranijih generacija drže da je Velijja svjestan svoje svetosti. Ja sada pitam ove prve, kakvu štetu ili zlo može Velijja pretrpjeti ako je svjestan svog položaja? Ako bi oni odgovorili da bi to mogla biti posljedica Velijjine uobrazilje, ja odgovaram da je Božanska zaštita nužan uvjet svetaštva, te da su, u skladu s tim, oni koji su zaštićeni od zla zaštićeni i od uobrazilje. Neobično bi bilo da Velijja, kojem su darovana svetačka `čudesa' (kerāmat), ne zna da je svetac ili da su ta `čudesa' doista svetačka `čudesa'. Obje skupine imaju svoje istomišljenike, ali mišljenja sama po sebi su bezvrijedna.


Mu'tezilije, uz sve to, poriču posebne povlastice i `čudesa', koja čine suštinu svetaštva. Oni tvrde da su svi muslimani, kad su Mu podložni, Allahovi Prijatelji (Evlije), kao i da svako ko izvršava vjerske zapovijedi mora poricati 'viđenje' Allaha, zatim da su sta­novnici Džehennema vječno prokleti, te da priznaju jedino one obaveze koje se mogu pojmiti razumom, bez obzira na 'otkrove­nja'. Eto, takvi su po njima Prijatelji (Evlije). Svi se muslimani slažu da su takve osobe 'prijatelji', ali 'prijatelji' Šejtanovi, a nika­ko Allahovi. Mu'tezilije također tvrde, ako svetaštvo podrazumi­jeva `čudesa', da bi onda svi vjernici morali posjedovati `čudesa', obzirom da svi oni imaju učešča u Vjeri (imān), pa ako već imaju udjela u nečemu što je osnov, tad bi shodno tome morali imati udjela i u onome što ishodi iz osnova. Osim toga, oni tvrde, da `čudesa' mogu biti data i vjernicima i nevjernicima. Naprimjer, kada je neko gladan ili umoran na putovanju, može se pojaviti izvjesna osoba da dadne putniku hranu ili da mu da jahaću životinju. Ako bi ovako što bilo moguće, dodaju oni, da neko može preći tako veliku razdaljinu u jednoj noći, onda bi Poslanik bio taj čovjek. Štaviše, kad je on krenuo za Mekku, Allah je rekao: “A nosi vam i tovare do zemlje u koju ne biste mogli stići bez velike muke! (Kur’an, En-Nahl: 7) Na ovo, ja odgovaram, da su vaše tvrdnje ništavne, jer je Allah rekao: “Hvaljen neka je On Koji je noću prenio Svoga roba iz Hrama Svetoga do Hrama Najudaljenijega...” (Kur’an, El-Isra’: 1) `Čudesa' su poseb­na, a ne sveopća. Ako bi ona bila masovna tad bi, naprimjer, svi Ashabi bili nadnaravnim moćima preneseni u Mekku, što bi naru­šilo sve temelje Vjere u neviđeno. Vjera je općenit termin koji se upotrebljava i za ispravne i za griješne osobe, dok je svetaštvo posebne naravi. Putovanje Ashaba u Mekku potpada u ovu prvu kategoriju, no, budući da je Poslanikov slučaj izniman, Allah ga je prenio u jednoj noći iz Mekke u Jerusalem, a potom na odstojanje dva luka ili bliže od Božanske Prisutnosti, i on se vratio prije nego što je noć jenjala. I poradi ovoga, neopravdano je poricati posebne povlastice. Kao što na dvoru postoje glavni dvorski upravitelji, vratari, razni velikodostojnici i konjušari, koji nisu, iako su svi kraljeve sluge, jednaki po svom polažaju, tako ni svi vjernici nisu jednaki kada je u pitanju njihova Vjera. Neki su podložni, neki upućeni, neki podožni, a neki su neznalice.
Svi Sufi Šejhovi su govorili o istinskom značenju svetaštva, stoga ću ja, što je moguće više, navesti njihova kazivanja.
Tako, Ebu Alija Džuzedžani kaže: »Velijja je `poništen' u svom `stanju' i postojeći je u `promatranju/svjedočenju' Istine. On ne može ništa reći o sebi i on nije smiren ni sa kim drugim doli Allahom!« Čovjek ima spoznaju samo o svom ličnom 'stanju', ali kad sva njegova 'stanja' budu ‘poništena', on nije u mogućnosti ništa kazati o sebi. Također, on ne može biti smiren ni sa kim kome bi mogao predočiti svoje 'stanje', jer predočavanje svog skrivenog 'stanja' nekom drugom značilo bi odavanje tajne Voljenog, a tajne se ne otkrivaju nikom drugom doli Voljenom. Uostalom, u `promatranju' je nemoguće vidjeti bilo šta drugo osim Allaha, pa kako onda neko može naći smiraj sa ljudima?



....slijedi

Džunejd je rekao: »Velijja nema straha, jer strah je ili iščeki­vanje neke nevolje ili eventualnog gubitka nekog željenog objekta. Imajući u vidu da je Velijja 'sin svoga vremena' (ibn vaktihi), on nema budućnosti kako bi se mogao nečega bojati. Budući da on nema straha, tako nema ni nade, jer nada podrazumijeva svojevrsno iščekivanje, ili postizanje objekta želje, ili oslobođenje od nevolje, što sve pripada budućem vremenu. Velijja se ni ne žalosti, jer žal potječe od nezadovoljstva, pa kako bi, onda, on mogao biti žalos­tan, on koji blista od zadovoljstva (ridā) i koji se nalazi u 'vrtu skladnosti' (muvāfakat)?« Svjetina misli da ovo kazivanje prešutno podrazumijeva da Velijja, budući da ne osjeća, niti strah, niti nadu, niti žalost, posjeduje sigurnost na Ovom Svijetu. Ali, on nema sigurnosti, jer sigurnost potječe od netraženja onoga što je skriveno i od napuštanja 'vremena', što je karakteristika onih koji ne drže do svoje ljudske prirode (bešerijjat) i koji se ne zadovoljavaju svojim svojstvima. Strah, nada, sigurnost/bezbrižnost i žalost upućuju na potrebe nefsa, ali kad se sve to dokine, onda zadovoljstvo (ridā) postaje čovjekovo svojstvo, a kada je ono postignuto, tad će njegova 'stanja' postati postojana (mustekim) naspram Darovatelja `stanja', a on sam će se okrenuti od svih 'stanja'. Dakle, svetaštvo je očitovano njegovom srcu i njegovo značenje mu biva sasvim jasno.


Ebu Osman Magribi govori: »Velijja može ponekad postati poznat (mešhūr), ali ne i zaveden (maftūn)!« A neko drugi je rekao: »Velijja može ponekad biti sakriven (mastūr), i da ne bude na glasu!« Zavedenost je posijedica laži, a Velijja mora biti istino­ljubiv, jer `čudesa' ne mogu izvesti lažovi, to onda znači da Velijja ne može biti zaveden. Ova dva kazivanja upućuju na spor, da li Velijja zna da je svetac. Ako je svjestan toga, onda je on poznat, a ako nije, onda je zaveden. No, objašnjenje ove tematike bi iziski­valo mnogo više prostora.


Pripovijeda se da je Ibrahim ibn Edhem, kada je pitao nekog čovjeka da li bi on želio postati jedan od Allahovih Evlija, pa kada je dobio njegov potvrdan odgovor, rekao: »Ne priželjkuj ništa, niti od Ovoga, niti od Onoga Svijeta, posveti se u potpunosti Allahu i okreni se svim svojim srcem prema Njemu! Priželjkivati nešto od Ovoga Svijeta, znači okrenuti se od Allaha radi nečeg što je prolazno, a priželjkivati nešto od Onoga Svijeta, znači okrenuti se od Allaha radi nečeg što je vječno.«
Kada je Ebu Jezid bio upitan kakav bi trebao biti Velijja, on je odgovorio: »To je neko ko je strpljiv, što se tiče i Allahovih zapovijedi i Allahovih zabrana!« Što više čovjek voli Allaha više će i poštovati ono što On zapovijeda, i njegovo tijelo će biti udaljenije od onoga što je on zabranio. Pripovijeda se da je Ebu Jezid Bistami rekao: »Čuo sam da je jedan Velijja odsjeo u jednom mjestu, pa sam krenuo da ga posjetim. Kada sam došao u džamiju u koju je on dolazio, susreo sam i njega koji je u jednom trenutku pljunuo na džamijski pod. Vratio sam se natrag, a da ga nisam ni pozdravio. Tada sam pomislio: 'Svaki svetac se mora držati Šeri'ata, kako bi ga Allah `držao' u njegovom duhovnom 'stanju'. Da je ovaj čovjek bio Velijja njegovo poštovanje džamije bi ga odvratilo od pljuvanja na njen pod, i On bi ga sigurno sačuvao od takvog čina.' Iste te noći sam usnio Allahova Poslanika kako mi govori: `O, Ebu Jezide, već ti stiže nagrada za ono što si učinio!' Sljedećeg dana sam postigao duhovni 'stupanj' koji vam je danas poznat.«
Čuo sam kako je neki čovjek, želeći posjetiti Šejha Ebu Saida, ušao u džamiju prvo sa lijevom nogom. Kada je to Šejh vidio, zapovijedio je da pridošlicu izbace van, dodajući: »Neko ko ne zna kako se ulazi u Allahovu Kuću, nama nije potreban!« Neki krivovjerci tvrde, da je robovanje Allahu nužno samo dok se ne dobije svetost, a da je ono kasnije nepotrebno. Jasno je, da je ovo mišljenje pogrešno. Nema 'postaje' na Putu ka Istinitom u kojoj je dokinuto bilo kakvo robovanje Allahu. Ovo ću pobliže objasniti na nekom podesnijom mjestu.


Rasprava o Evlijanskim `čudesima/počastima' (kerāmāt)

Moraš znati da su `čudesa' dozvoljena svecima samo ukoliko se pridržavaju Šeri'ata. Svi se muslimani slažu po ovom pitanju. `Čudesa' su nešto, što je predodređeno od strane Allaha i njihovo očitovanje nije u suprotnosti ni sa jednim principom Šeri'ata, niti je ono protivno razumu da ih shvati onako kako i treba. Evlijanska `čudesa' su znamenja Velijjine istinoljubivosti i ona ne mogu biti data nekom varalici. To je, zbilja, jedna posebna vrsta čina. Velijjom se, također, smatra neko ko je sposoban pomoću znanja, datom mu od Allaha, da razlikuje, metodom zaključivanja, šta je istina a šta laž. Neke sunnije priznaju `čudesa', ali drže da ona nemaju ništa zajedničko sa Poslaničkim i Vjerovjesničkim `čude­sima' (mu'džizāt). (Mu'džizāt je naziv za'čudesa' koja su činili Poslanici i Vjerovjesnici, dok je kerāmāt naziv za'čudesa' koja eine Evlije/Sveci/Prijatelji (Allahovi). Oni, na primjer, ne priznaju da molitve (Evlija) bivaju po pravilu uslišane i primljene, što je uvriježeno mišljenje. Ja im postavljam sljedeće pitanje: »Šta je to, što je manjkovo u činu jednog istinskog Velijje, dok god je on podložan vjerskim dužnostima?« Ako bi oni rekli da `čudesa' nisu unaprijed određena od Allaha, onda su u krivu. A ako bi rekli, da su ona unaprijed određena od Allaha, ali da takav jedan čin, istinskog Velijje, ima za posljedicu svojevrsnu degradaciju poslanstva/vjero­vjesništva i negiranje posebnih povlastica, koje su imali Posla­nici/Vjerovjesnici, to bi također bio log odgovor. Evlije su darovane 'nadnaravnim činima/čudesima' (kerāmāt), a Poslanici/Vjerovjes­nici 'dokaznim čudesima' (mu'džizāt). Budući da su Evlije - Evlije, a Poslanici/Vjerovjesnici - Poslanici/Vjerovjesnici, onda nema jed­nakosti među njima. Nadmoć Poslanika/Vjerovjesnika ovisi od nji­hovog položaja i od stupnja njihove očuvanosti od griješenja, a ne o 'čudesima' ili dokaznim 'čudesima', ili pak činima koji krše usta­ljene običaje. Svi Poslanici su jednaki utoliko što imaju moć očitovanja `čudesa' (i'džāz), ali su neki bolji od drugih, ovisno o 'stupnju'. Unatoč jednakosti glede njihovog djelovanja, neki Posla­nici su bolji od drugih, pa zašto onda ne bi i `čudesa' (kerāmāt), koja se kose sa ustaljenim navikama, bila dopuštena Evlijama, iako su Poslanici na većem 'stupnju' od njih? I pošto, u slučaju Posla­nika, čin koji narušava navike, ne uzrokuje uzvišeniji položaj, niti veće povlastice nad nekim drugim Poslanikom, tako i u slučaju Evlija, istovrsno djelo ne uzrokuje da neki Velijja bude povlašteniji od Poslanika, tj. Evlije ne postaju poput vrste Poslanika. Ovo što sam rekao otklonit će, razboritim osobama, poteškoće koje bi im ova tematika mogla pričiniti.
»Ali, pretpostavimo,« da neko kaže, »da Velijja, čija `čudesa' narušavaju navike, počne tvrditi da je Poslanik!« Ja odgovaram da je takvo što nemoguće, jer svetost podrazumijeva istinoljubivost, a neko ko laže ne može biti Velijja/Svetac. `Čudesa' (kerāmāt) su do­puštena samo pobožnim vjernicima, a laganje je osobina bezbož­nika. `Čudesa' Evlija potvrđuju dokaze Vjeronavjestitelja. Vjerona­vjestitelji utemeljuju svoja poslanstva potvrđujući vjerodostojnost dokaznih `čudesa', dok Evlije sa svojim `čudesima' utemeljuju i poslanstva Vjeronavjestitelja i svoju osobnu svetost. Zato, istinolju­bivi Velijja govori iste stvari kao i istinoljubivi Vjeronavjestitelj. 'Čudesa' prvog su zapravo istovjetna dokaznim `čudesima' drugog. Kada vjernik vidi Evlijanska `čudesa' njemu se poveća vjera u vjerodostojnost Poslanika, a smanji sumnjičavost i nepovjerenje, obzirom da ne postoji proturječnost između jednih i drugih. Prema tome, kad se Poslanik poziva na dokazna `čudesa' kao dokaz da je njegovo poslanstvo istinito, i kad je taj njegov čin potvrđen od strane Velijje, nemoguće je očekivati neke probleme u vezi sa time.



****KRAJ****